Udari Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana ponovo su otvorili najvažnije pitanje energetske{0}}sigurnosti u globalnoj ekonomiji: prekid bliskoistočnih tokova nafte i plina koji prolaze kroz najvažniju svjetsku energetsku tačku, Hormuški moreuz. U igri je oko 20 miliona barela nafte i naftnih derivata dnevno – otprilike petina globalne potrošnje – plus sav izvoz tečnog prirodnog gasa (LNG) iz Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, što je ekvivalentno oko 20% globalne trgovine LNG-om. Od prvih udara 28. februara, plovidba kroz moreuz je usporila do skoro zastoja.
Neposredan uticaj na cene energije bio je značajan. Cijene nafte skočile su za oko 8 posto, a europska cijena plina za oko 20 posto ujutro 2. marta. Dugoročni-uticaj na cijene energije ovisit će o tome koliko dugo traju neprijateljstva i njihovog uticaja na transport kroz Hormuški moreuz. Kratak sukob bi ubrizgao geopolitičku premiju rizika na tržišta nafte i gasa. Produženi prekid – možda tokom nekoliko sedmica – počeo bi da erodira zalihe, ograničava logistiku i zaoštrava globalne bilance nafte i gasa, sa mnogo većim efektima na cijene.
Evropa je daleko manje ovisna o zaljevskoj nafti i LNG-u od Kine, Indije, Japana ili Južne Koreje, ali nije izolirana. Nafta i LNG su globalna tržišta: svaka blokada Hormuškog moreuza mogla bi izazvati trenutne skokove cijena koji bi pogodili Evropu bez obzira na njen ograničen fizički uvoz.
Najizraženija ranjivost Evrope je LNG. Ako se protok LNG-a kroz Hormuški moreuz ograniči, globalna dostupnost spotova se odmah smanjuje. Evropa bi tada bila primorana da se takmiči sa azijskim kupcima za fleksibilne terete na spot tržištu – nešto što se videlo tokom energetske krize 2021-2023. To bi podiglo evropske cijene gasa, posebno zato što je Evropa 2026. počela sa mnogo nižim nivoima skladištenja gasa nego prethodnih godina: 46 milijardi kubnih metara (bcm) na kraju februara 2026., u poređenju sa 60 milijardi kubnih metara u 2025. i 77 milijardi kubnih metara u 2024.
Operacije punjenja skladišta mogle bi biti poremećene, što bi dovelo do pritiska na troškove industrijske energije u Evropi. Više cijene gasa utiču na cijene električne energije i industrijske marže, posebno za-intenzivne sektore. Ako cijene nafte i gasa porastu u tandemu, supstitucija će biti teža, što bi potencijalno moglo pokrenuti obnovljenu potražnju za ugljem i pritisak za-uštede na strani potražnje. Postizanje evropskog cilja smanjenja troškova industrijske energije – pitanje u srži zabrinutosti lidera EU o konkurentnosti – moglo bi postati komplikovanije.
Kada je u pitanju nafta, odluka Opec+ od 1. marta da poveća proizvodnju u pokušaju da smiri tržišta je svakako važna. Međunarodna agencija za energiju će odlučiti hoće li svojim državama članicama dozvoliti da zajednički iskoriste 90 dana uvoznih-ekvivalentnih zaliha nafte koje su obavezne da posjeduju u slučaju ozbiljnog poremećaja u opskrbi naftom{5}}. Za sada, SAD ne razmišlja o oslobađanju nafte iz svojih velikih strateških rezervi nafte (zalihe SAD-a premašuju zahtjeve IEA), signalizirajući da Washington vjeruje da će svaki skok cijena biti ograničen.
Ako već nisu, evropski kreatori politike trebali bi pripremiti planove za vanredne situacije u slučaju dužeg zastoja na Bliskom istoku. Što se tiče gasa, Evropska komisija bi trebala koordinirati s vladama EU o mjerama sigurnosti-o-mjerama snabdijevanja koje će se uvesti-u slučaju velikog skoka cijena ili nestašice. To bi moglo uključivati: i) praćenje tržišta LNG-a kako bi se razumio razmjer bilo kakvog mogućeg preusmjeravanja tereta u Aziju, i donošenje svih mogućih opcija za osiguranje sigurnosti snabdijevanja; ii) priprema strategije{5}}smanjenja potražnje za gasom EU; iii) koordinisanije operacije punjenja skladišta gasa u narednim mjesecima, kako bi se osigurala isplativost-i sigurnost snabdijevanja za narednu zimu (za koju punjenje počinje u proljeće).
Za Evropu, obnovljeni sukob između SAD i Izraela s Iranom je podsjetnik da je na strukturno čvršćem i globaliziranijem tržištu plina, fragmentacija skupa. Instrumenti predostrožnosti koji su uspostavljeni tokom energetske krize, uključujući koordinaciju na -nivou dopunjavanja skladišta gasa i zajedničke napore za jačanje sigurnosti snabdijevanja, trebaju biti sačuvani, a ne demontirani.
Situacija također pojačava fundamentalniju poentu: izloženost Evrope geopolitičkim šokovima ostaje ukorijenjena u njenom kontinuiranom oslanjanju na uvezena fosilna goriva kojima se trguje na nestabilnim globalnim tržištima – čak i ako je ovisnost sa Rusije prebacila na druge dobavljače, ne samo na SAD. Umjesto da usporavaju nisko{1}}ugljičnu tranziciju, nove tenzije pokazuju da treba ubrzati primjenu čistih, domaće proizvedenih izvora energije. Samo smanjenjem strukturne zavisnosti od uvoza nafte i LNG-a Evropa može trajno zaštititi svoju ekonomiju od stalnih eksternih šokova.







